TUNIS – spoj pustinje i Mediterana

Piše: Andrea Kovačević

<< Tunis – zemlja jedinstvene krajobrazne raznolikosti, spoj pustinje i Mediterana, koju mnogi i dalje previđaju ili zaobilaze u širokom luku još od nesretnih događaja koji su se zbili posljednjih nekoliko godina, polako se vraća na mapu omiljenih ljetnih odredišta Europljana. Ovim člankom nadam se ne samo potaknuti interes potencijalnih čitatelja već ih i ohrabriti na putnički pothvat u tu zemlju vrijednu svakog mog dana provedenog ondje. Pišem iz vlastita iskustva, provedenih šest tjedana kao ekološki volonter i ujedno solo putnik, a u okviru kojih sam se imala prilike dublje upoznati sa lokalnom kulturom i načinom života te bolje istražiti zemlju. Namijenjen je svima onima koji žele doživjeti nešto više od pukog sunčanog odmora na plaži, odnosno kako se klišejski kaže, svima onima koji žele doživjeti istinski Tunis.

Stoga ću kroz idući članak sažeti glavne razloge zašto da ono bude i vaša iduća destinacija! >>

Došla maca na sidibousaidska vratanca.

Za svakoga po nešto.

Prve asocijacije koje nam padaju na um na spomen Tunisa vjerojatno su „pustinja s devama“ i „kilometarske pješčane plaže okupane Suncem“, no Tunis je puno više od toga. Osim pustinjskih, pješčanih i slanih prostranstava, krase ga i bujne šume, planine, plodne ravnice, jezera i močvare. Osim prirodnih ljepota, Tunis je bogat i brojim kulturnim znamenitostima i arheološkim nalazištima, posebice onim rimskim i arapskim. Stoga, bilo da ste turist koji žudi za razonodom i odmorom na plaži ili neumorni tragač za povijesnim vrijednostima ili pak strastveni avanturist – Tunis ima ponešto za svakoga. Ono draži sva moguća osjetila – blještavilo pijeska, kristalno čisto nebo, bistro tirkizno more, veličanstveni zalasci Sunca na horizontu, udaranje valova o hridi, brodići u luci, brda u daljini, kilometarski maslinici, mrtva tišina oaze, palme s datuljama, deve, toplina u zraku, užaren asfalt, kamene zidine i kaldrme, ljuti okusi papričica, voćni mirisi šiše, dim pečenja, mnoštvo aroma i začina, šarenilo tržnica, žuti taksiji, žene u tradicionalnim maramama, žamor glasova, razigrana djeca, motori i trube, zov minareta, meket ovca…

Ostaci nekada najjačeg carstva na Mediteranu – Kartage.

 

Tunis – kolijevka Arapskog proljeća i borbe za demokraciju, pionir arapskoga svijeta po pitanju prava žena i primjer mirnog suživota različitih religija.

Osim kolijevke, Tunis je jedina zemlja u kojoj je „Arapsko proljeće“ i uspjelo, i danas je na dobrom putu demokracije i postajanja pravnom državom. Mnoge su reforme posljednjih godina donesene posebice u korist žena – a tiču se njihova sudjelovanja u parlamentu, zaštite od nasilja te dijeljenja nasljedstva. Iako je većina stanovništva islamske vjeroispovijesti, manje kršćanske i židovske zajednice ovdje su našle miran dom. Vjera i dalje oblikuje većinu života, ali sve se više Tunižana priklanja sekularnim načinima života. Tunis je stoga primjer ostvarive mirne koegzistencije različitih ljudi i njihova pogleda na život.

 

Lokalna kuhinja – što više harisse i maslinovog ulja, to bolji okus!

Tržnice – obilje voća i povrća.

Ljubitelji začinjene hrane i različitih okusa uživat će u tunižanskim jelima. Bogati utjecaji koji su došli s Mediterana (Andaluzija, Francuska, Italija, Turska) ovdje su se izmiješali s berberskim, arapskim, židovskim običajima pripremanja hrane. Tunižanska kuhinja odraz je lokalne agrikulture – osnovni je sastojak gotovo svakog jela pšenica, bilo u obliku kruha, tjestenine ili kuskusa, zatim, meso (janjetina, govedina, piletina), riba (najčešće tuna) ili morski plodovi, voće i povrće, žitarice, mahunarke, jaja, mnoštvo začina (posebice ljutog okusa) i bilja , s posebnim naglaskom na masline i maslinovo ulje koje, u kombinaciji s ljutim okusima za Tunižane predstavlja svojevrsan životni eliksir. Ako nije u pecivu, hrana je servirana u lijepom, prekrasno ocrtanom i šareno obojanom keramičkom posuđu. U Tunisu zasigurno, osim ako ne zalutate u pustinji ☺, nećete ostati gladni, a i okusi vas neće ostaviti ravnodušnim, hrana je raznovrsna, a i jeftina. Najpopularnija jest i najviše Tunižana uživa u uličnoj hrani. Na svakom  koraku naići ćete na zalogajnicu ili otvoren štand u kojima se neprestano nešto spravlja jer Tunižani, kada nisu kod kuće, većinom jedu „u hodu“ ili „stoječki“, odnosno brzu hranu koja se priprema pred vama. Pravilo jest da gdje ima više ljudi, jede se i bolja hrana, zato duže čekanje u redu i velike gužve ispred zalogajnica nisu neobična pojava. Klasični sjedeći restorani koje susrećemo u Europi nisu toliko popularni, većinom se nalaze samo u većim gradovima i na najposjećenijim mjestima. Kako je profinjen restoran vrhunske kvalitete teško naći izvan turističkog i gradskog centra, tako su i zapadnjački lanci brze hrane prava rijetkost u zemlji (zemlja bez Mc Donaldsa), no to ne znači da lokalna brza hrana nije jednako ukusna, dapače, dolazi u raznim još ukusnijim domaćim varijacijama. Iako je hrana u Tunisu okvirno gledajući jeftina, valja imati na umu da ćete u turističkim zonama neko jelo platiti i dvostruko više, a za istu kvalitetu hrane koju možete dobiti i na onim ne toliko turističkim lokacijama.

Prije opisa pojedina jela valja krenuti s esencijom gotovo svakog tunižanskog jela, umakom harissa – gusta mješavina crvenih i serrano papričica, češnjaka, maslinovog ulja, kima, korijandera i soli čini listu osnovnih namirnica svake kuhinje te se, ako već nije osnovni sastojak, servira u plitici uz gotovo svako jelo. No, budite umjereni u količini pri prvom zasebnom kušanju, radi se o vrlo ljutom umaku svojstvenom tunižanskim nepcima, dok je za mnoga susjedna već preljut. Zato, pripremite maramice! Ipak, ako je ljuto baš po vašem ukusu, da biste uživali u okusima ovog umaka nećete morati svaki put svraćati u restoran, već ćete konzerviranu harissu moći kupiti i u svakoj opskrbljenijoj trgovini pa tako kasnije obogatiti i okuse vaše kuhinje.

konzervirana harissa

Kada jedu kod kuće i ako vas pritom pozovu na ručak, jelo koje će vam Tunižani biti najsretniji servirati jest kuskus ili kosksi pa tako sam i ja imala prilike probati, uz onaj iz restorana, i domaći, kakvog ga spravljaju kod kuće. Ne samo što je kuskus na dnevnom jelovniku prosječne tunižanske obitelji, ono jest i općenito najpopularnije jelo među sjevernoafričkim narodima. To prije svega tradicionalno berbersko jelo od pšenične krupice kuhane na pari u dvostrukom loncu ili couscoussier postalo je tunižanskim nacionalnim jelom, u čijoj je jedinstvenoj varijanti ona najprije pomiješana s umakom od rajčice, a na koju se onda po izboru posipa različito povrće i bilje – kuhani krumpir, paprika, mrkva, tikvice, bundeva, divlja artičoka, bob i slanutak te naposljetku, meso, i to u ovisnosti od regije u kojoj se jelo priprema. Tako će npr. kontinentalci preferirati janjetinu, govedinu ili piletinu, dok će primorci uvijek odabrati ribu. Što se pak začina tiče, Tunižani svoj kuskus vole začiniti ljutim papričicama te harissom.

couscous

Za doručak ili večeru jede se još jedno tradicionalno berbersko jelo – shakshuka ili jednostavan umak od isjeckanih rajčica, luka, paprika, češnjaka, začinjenih kuminom, sitnom paprikom ili chillijem, s jajima na vrhu te peršinom kao ukras.

Ljuti okus nećete izbjeći ni u salatama. Ovisno, naravno, o količini ljutih papričica, no najčešće ljutkasta, mechouia salata, ukusna je salata od nasjeckanih rajčica, luka, paprika i češnjaka, začinjenih te blago zapečenih u maslinovom ulju. Savršeno je jelo za vegetarijance, iako joj se ponekad dodaju kuhana jaja i tuna.

Tunižansku kuhinju gotovo je nemoguće zamisliti bez tjestenine, i to raznih oblika i načina pripreme: nwasser ili ona u obliku kvadratića, rechta ili dugi rezanci, m’hamsa ili sitne ručno rolane kuglice, poznate i kao „najmanja tjestenina na svijetu“. Najčešće se miješa s umakom od rajčice i harissom te servira uz meso, povrće i slanutak. Tako se ujedno priprema i nwasser tjestenina s piletinom, jedno od najukusnijih jela u kojima sam imala prilike uživati za vrijeme svog boravka u Tunisu, upravo zbog svog nezaboravnog i pikantnog okusa.

Kako sam većinu vremena svog boravka u Tunisu provela lutajući vani, tako bi me nerijetko privukao i miris nekog pečenja kojim bi na trenutak bila prožeta ulica ili pak nekakva upadljiva jelovnik-ploča koja bi virila iz zalogajnice. Bezbroj je varijacija ulične hrane, odnosno one zalogajnica, ništa manje ukusnije od one pripremljene kući, i, gotovo bi bilo nemoguće jedinim člankom obuhvatiti sve što se ondje može naći za jesti pa stoga ću, vodeći se vlastitim sjećanjem, navesti samo onu koja se našla i meni među prstima.

Jedno od najčešćih jela na jelovniku zalogajnica jest prženo povrće umiješano u jaje te sitno isjeckano u gustu smjesu ili tzv. kafteji. Servirano zasebno, smatra se pravim „jelom siromaha“, ipak, većinom se služi kao prilog uz meso ili pak kao jedno od mnogih nadjeva brze hrane.

Sljedeće vrlo popularno jelo istančanog i pomalo zasitnog okusa, u čijoj pripremi jednim dijelom sudjelujete i sami, naziva se lablabi. Stoga, neka vas ne iznenadi prazna zdjelica i košarica s kruhom koju će vam konobar odmah nakon narudžbe donijeti. Sve što trebate jest raskidati kruh na male komadiće i ispunjenu zdjelu vratiti konobaru na kojega pada ostatak pripreme – on će potom grabilicom na raskidan kruh posuti prokuhan slanutak, harissu, limunski sok, tunu, maslinovo ulje, masline, a ponekad i jaje, začiniti kuminom i soli te sve zajedno dobro izmiješati i takvo vam najzad poslužiti.

Nadalje, zvijezda jelovnika svake zalogajnice definitivno je brik a l’oeuf, odnosno hrskavi trokutasti jastučić od tankog sloja lisnatog tijesta ili tzv. malsouke, punjen jajetom, peršinom, lukom, krumpirom, tunom, a ponekad i sirom. Iz vrućeg ulja ravno na pliticu, jede se rukama dok je vruć, a da bi okus bio potpun, po njegovoj se površini posipa još i svježe iscjeđen limunski sok. Sve što vam onda preostaje jest pripaziti pri prvom grizu kako vam jaje ne bi iscurilo! ☺ U verziji bez tune brik može savršeno proći i kao vegetarijansko jelo. Malsouka tijesto koje se ovdje koristi kao košuljica, poseban je tip tijesta sjevernoafričkog područja, teško nabavljivog van granica. Stoga, ako vam se ovo jelo svidi u tolikoj mjeri da ga poželite kasnije pripraviti kod kuće, prije povratka istoj valja svakako pohitati „po nabavku“ u lokalni supermarket!

brik a l’oeuf

 

 

Meni osobno najdraži tunižanski fricassee – prženi, spužvasti brioš sendvič simpatičnog izgleda s kuhanim krumpirom, kuhanim jajetom, tunom, harissom i maslinama pravi je mali specijalitet, čiju ukusnost potvrđuje i titula „pravog tunižanskog sendviča“.

Osim njega tu su još mlawi (wrap tortilja sendvič), chapati (okrugao toast sendvič), shawarma (doner kebab sendvič), makloub (preklopljena pizza sendvič) i sl., punjeni po ukusu gosta: omekšanim i isjeckanim mesom (escalope), tunom ili salamom, umakom od rajčice, sirom, majonezom, maslinama, jajima, salatom, krumpirom, lukom, paprikom, a ponekad i pomfrijem kao jednim od omiljenih tunižanskih priloga te naravno neizostavnom – harissom kao nadomjestak za ketchup. Nadjevi su zapravo više-manje isti, ono što ih razlikuje jesu varijacije u pripremi kruha.

Kruh ili khobz glavni je stup tunižanske prehrane. Čak i ako vam se ne jede kao sendvič, rijetko ćete ga izbjeći na stolu. Najpoznatije vrste kruha su baguette ili francuski dugački kruh te khobz tabouna ili tradicionalni tunižanski kruh – vrlo ukusna pita lepinja koju je, sprvaljenu po originalnoj recepturi, nešto teže naći van tradicionalnih domova. Posebnost ovog kruha leži upravo u načinu njegove pripreme i pečenja tijesta – ono se vertikalno lijepi za stijenke posebnih zemljanih peći, koje oblikom podsjećaju na veliki ćup, pečući se tako satima.

Od deserta, možda najpopularniji jest makroudh, koji mi je, lutajući jednom uskim medinskim uličicama, točno pred usta ispružio jedan od prodavača pa mi ga je bilo teško odbiti, ali poslastici i odoliti. Ova kalorijama bogata poslastica, dobiva se prženjem tijesta u koje se potom stavlja džem od datulja, a kako šećera u tunižanskim desertima „nikad dosta“, na kraju se ono još dodatno umače i u šećerni sirup.

Što se pak pića tiče, kava zauzima poseban status u lokalnoj svakodnevici, njeno ispijanje prava je društvena aktivnost – Tunižani mogu provesti sate i sate sjedeći uz jednu šalicu kave promatrajući pritom prolaznike na ulici ili pak kartajući. Najčešće se pije jaka, crna kava pa, ako pak volite slabiju, najbolje je naručiti cafe creme ili cafe capucin. Uz kavu, najčešće se pije čaj, no za razliku od susjednih arapskih zemalja, nije popularniji od kave. Bilo crni ili zeleni, polako kuhan u lončiću, poslužuje se u malim staklenim čašicama, sa svježim lišćem mente, a ponekad i bademima. Intenzivnijeg je okusa, aromatičnijeg mirisa i gušćeg sastava od onih uobičajenih na ovim prostorima. Osim kave i čaja, a posebno za vruća ljeta, piju se iscijeđeni sokovi od domaćeg voća, ponajviše naranča i limuna te gazirani sokovi, među kojima je popularno i lokalno gazirano piće Boga. Iako muslimanska zemlja, alkoholna pića poput piva i vina ovdje nisu taboo. Ispijanje piva sve je popularnije među mlađom populacijom, a uz ona bezalkoholna, pije se i domaće pivo s alkoholom, Celtia, uz naravno, poneka internacionalna. Tunižani posebno cijene svoja dobra vina, bijela i crna, i suprotno možda uvriježenom mišljenju, njegova proizvodnja ovdje ima tisućljetnu tradiciju. Osim deserta, Tunižani vole dodatno zasladiti i pića, tako da vas ne iznenadi izražena slatkoća nekog koktela, soka ili cappuccina. Za razliku od mnogih arapskih zemalja, vodu iz pipe nije zabranjeno piti, međutim, o okusu iste „dalo bi se raspravljati“. Stoga, posebice za vrućih ljetnih dana, preporučuje se piti lako nabavljiva i jeftina flaširana voda.

Masline su, ne samo biser nacionalne kuhinje, već i života. One igraju važnu ulogu u životu Tunižana, i to ne samo u prehrambenom smislu i što njihovu kuhinju ne možemo ni zamisliti bez maslina, već što su one duboko ukorijenjene u kulturi i tradiciji. Tako je npr. jedna od lokalnih džamija, ona koja se izdiže nad niskim krovovima medine glavnoga grada Tunisa, dobila ime Al Zaytuna, od arapske riječi zaytun što u prijevodu znači – maslina. Maknemo li se od pješčanih plaža i urbanih središta, vidjet ćemo da sjever zemlje krase maslinici koji se protežu kilometrima, a ondje su plodno tlo našli još od antičkih vremena zbog prevladavajuće tople i suhe klime. Najprije su ih sadili Feničani, potom širili Kartažani, dok su Rimljani samo nastavili tradiciju koja je zamrla arapskim osvajanjem. Arapi su prednost davali pašnjacima pa su maslinike krčili. Tek je francuskom kolonizacijom ona opet doživjela procvat, i danas je maslina (p)ostala ponosom Tunižana. Jedno je drvo pak, posađeno za vrijeme Kartažana, preživjelo to mračno doba krčenja i tako postalo najstarijim drvom masline u Tunisu s više od 2 tisuće godina, a njegov je dom rt Bon. Ljubitelji maslina stoga ga i danas mogu ondje naći kako bi uživali u njegovim plodovima. Osim što je ukorijenjena u kulturi, maslina je i pokretač nacionalne ekonomije – Tunis je jedan od najvećih proizvođača maslinovog ulja, što je slabo poznata činjenica izvan kruga samih stručnjaka.

Osim maslina, još jedno nacionalno blago koje se servira uz bilo koji obrok tijekom dana su datulje. Suprotno maslinama, one se pak skrivaju u krošnjama palmi u južnijim, saharskim područjima, točnije oazama. Tijekom povijesti prehranile su brojne pustinjske nomade, a danas su simbol prosperiteta i plodnosti. Datulja je također pokretač nacionalne ekonomije, no u ovom je slučaju Tunis jedan od najprepoznatijih i najcjenjenijih njenih izvoznika, s posebnim naglaskom na kvalitetu datulja koje izvozi, u čemu zauzima prvo mjesto u svijetu.

Šume palmi datulja na jugu zemlje.

 

Od visoravni i obalnih hridi sjevera do pustinjskih dina juga dijeli vas malo vremena i novca.

Planirate li otisnuti se u pustolovinu uzduž i poprijeko Tunisa, kao svoje prijevozno sredstvo možete odabrati vlak, bus ili minibus te naravno rent-a-car. Lokalne ceste u relativno su dobrom stanju – manje od 8 sati vožnje potrebno je da od najsjevernije obale Afrike dospijete do ruba pustinje Sahare. Svi veći gradovi dostupni su s glavnih kolodvora u Tunisu kao sjecištu svih ruta. Ako ste otporni na mučnine i nepropisna, mahnita vožnja vas ne brine, onda je za vas najbolji odabir minibus koji funkcionira po principu skupljanja dovoljnog broja putnika i kojim ćete najbrže stići do željene lokacije. Neka vas nepostojanje voznog reda ne obeshrabri – buduće suputnike ne čekate dugo, a u slučaju da vam „prekipi“, ostala sjedala možete (p)otplatiti. Obični busevi voze na dalje relacije, a ne pojavite li se dovoljno ranije na kolodvoru, postoji mogućnost da put doživite iz „stojeće perspektive“. Imate li odveć vremena na raspolaganju, možete putovati i vlakom te uživati u panoramskom razgledavanju krajolika, no da ne bi svoju odluku požalili na pola toga puta, računajte na to da je uistinu spor, star i neadekvatno održavan.

Ležerno pecanje u suton.

 

Tko prvi, njegov taxi!

Snalaženje u Tunisu puno je izazova. Ako ste pak spremni na izazov, grad je možda najbolje obići „na nogama“. Međutim, pješaci ovdje neslužbeno nemaju prednost, stoga čuvajte svoje udove prilikom svakog prelaska ceste! Ako ste jedni od onih koje više kilometara na mapi „u startu“ demotivira, najjeftiniji načini gradskog prijevoza su bus i tramvaj koji Tunižani simpatično zovu metroom, iako uopće ne prometuje pod zemljom. Umjesto uređenog rasporeda, za njih važi nepisano pravilo „kad stigne, stigne“ i ne zalaze u sve dijelove grada, stoga će, osim za vrijeme najveće špice, najbolja, najsigurnija i najbrža opcija biti taxi. Neočekivanih se iznosa ne morate pribojavati, svaki je taxi opremljen taximetrom, tako da ćete platiti samo stvarno prijeđenu kilometražu i to po vrlo jeftinoj cijeni. Taxi se ne zove, nego čeka u svakoj prometnijoj ulici i uz to, važi pravilo „nadmetanja“ – vi možete biti ti na čiji se mah ruke taxi zaustavio, no ako je vaš oponent u boljoj formi te vas pretrči, njega i odvozi taxi. I da, mašite taksijima sa crvenim (slobodan), a ne zelenim (zauzet) svjetlom da ne bi sate gubili pitajući se je li možda u vama problem.

Zalazak sunca na šetnici uz jezero.

Osjećajte se sigurno.

Tijekom svog šestotjednog boravka u Tunisu nisam niti jednom doživjela negativno iskustvo. To ne znači pak da ne treba biti uvijek na oprezu – ne preporučuje se kretati sam noću iza 21h (posebice ženama), i to posebice kolodvorima i van frekventnijih gradskih središta. Na istim valja tijekom dana paziti na moguće džeparoše, stoga, ne tipkajte bezbrižno po mobitelu vozeći se javnim prijevozom ili kretajući se u gužvama. Tunis možda jest otvorenija i tolerantna zemlja, no to ujedno ne znači da su i neki tradicionalni društveni i kulturološki pogledi i stavovi zamrli, stoga, valja se ponašati u skladu s istima, posebice za vrijeme muslimanskog svetog mjeseca – Ramazana. Žene koje ne nose preizazovnu odjeću, u pravilu ne bi trebale doživjeti neugodne situacije, osim mogućih pogleda i pokoji fićuk. Valja izbjegavati političke demonstracije, biti u toku s novostima te mapom „mjesta koja treba izbjegavati“. Nakon terorističkih napada koji su zemlju doveli do ruba, tunižanska je vlada poboljšala mjere sigurnosti i radi na sprečavanju izbijanja novih incidenata. Tome svjedoči povećana prisutnost policije i njihov nadzor najfrekventnijih gradova i ulica. Stoga, ako u Tunis strahujete otići zbog potencijalnog terorističkog napada, imajte na umu da vjerojatnost za isti nije ništa veća od one i u nekom većem susjednom, europskom gradu, a u koji biste bez dvojbe otputovali. Kako kažu Tunižani – život ide dalje!

 

Idealno za solo putnike, a i putnice!

Tunis je stoga sigurna zemlja kako za grupna putovanja, tako i za solo putnike oba spola. Posebice je za potonje idealan izbor jer se ondje nećete zadugo boriti protiv eventualnog nastupa osjećaja samoće – osim raznih facebook grupa za organizirana razgledavanja, izlete i hiking, među gostoljubivim i srdačnim ljudima Tunisa gotovo je nemoguće ne steći nova poznanstva pa čak i trajna prijateljstva. Ne treba se čuditi, a ni strašiti, ako vam se netko iz čista mira bilo na ulici ili u kafiću, nasmiješi ili obrati, ponudi biti vašim turističkim vodičem ili vas čak pozove kući na ručak! Tunižani su otvoreni i ležerni, većinom jednostavni ljudi neopterećeni problemima iz svakodnevice. Uostalom, čemu se sekirati, kada ondje ionako Bog odlučuje o svemu; odatle životno geslo „inšalah“ ili „ako Bog da“ koje je primjenjivo na sve životne situacije.

Prijepodnevna igra na ulici.

 

Glavni grad Tunis – splet srednovjekovog grada i moderne metropole

Panorama – šarmantan kafić na krovovima medinskih kuća sa sveobuhvatnim pogledom na Tunis.

 

Na obalnim nizinama Tuniškog zaljeva, među ponekim jezerom i zelenim brežuljkom na horizontu, iznikao je današnji Tunis, na ruševinama svoje glasovite prethodnice, Kartage. Već pri samom dolasku ovdje, novi me je sustanar podsjetio na dosege i dostignuća tog antičkog grada-države, nekadašnjeg mediteranskog epicentra moći i trgovine, koje se protezalo sve do Gibraltarskih vrata te obasuo pričama, poznatim još iz školskih klupa, o slavnom generalu Hanibalu i njegovim impresivnim vojničkim pothvatima, od kojih nam je sigurno poznata ona u kojoj je, prešavši na slonovima preko Alpi, zadao gadne probleme rimskoj vojsci. Prvu Kartagu podigli su feničanski moreplovci oko 814. g. pr. Kr., a njezine su konstrukcije obale zaljeva krasile sve do 146. g., kada su naglo sravljene sa zemljom pod naletom Rimljana. Rimljani su zatim dali sagraditi novu, sebi svojstvenu verziju Kartage, onakvu kakvu vidimo djelomice u ruševinama koje su opstale sve do danas. Međutim, to je područje, s propašću prve Kartage, ostalo od malog značaja sve do dolaska Arapa koji su na uzvisinama iznad jezera, nedaleko od obale zaljeva, prepoznali pogodni teren za podizanje tipičnog islamskog srednjovjekovnog grada-tvrđave – kazbe (ili današnja medina). Život se tada preselio unutar njenih zidina i ondje nastavio odvijati sve do 19.st. Dolaskom Francuza, mjesta na sokacima za nove je pridošlice, a i sve veći broj stanovnika, počelo ponestajati, stoga su Francuzi ovdašnji život odlučili preseliti van zidina. Osušivši okolna močvarna tla te gradeći po uzoru na svoj rodni kraj široke avenije duž kojih se protežu ogromne vile, uspjeli su stvoriti ambijent modernog francuskog grada tik uz srednjovjekovni islamski. Današnji je izgled Tunisa stoga rezultat fuzije francuskih i islamskih stilova i arhitekture, a niti jedan se drugi europski stil izuzev profinjene francuske secesije pune detalja (današnje kazalište, crkva, hoteli, razni restorani i kafići) izgleda nije mogao bolje uklopiti u tradicionalne islamske detalje poput onih arabeske.

Šetnja Avenijom Habiba Bourgibe

Šetnja Avenijom Habiba Bourgibe.

Tunis je pogodan za istraživanja pješice, mnoge atrakcije su u ili nadomak centra. Krenuvši od satnog tornja na glavnom raskružju kao jedne od polazišnih atrakcija, možemo se prošetati dugačkom i širokom Avenijom Habiba Bourgibe, punom kafića i restorana nalik onim pariškim te nakon par usputnih atrakcija (poput nemaštovitog I Love Tunis) doći do Bab el Bhar, u prijevodu „morska vrata“, odnosno ulaza u srce grada – najstarija arapska četvrt Medina, koja, gotovo netaknuta, vrvi životom neprekidno već tisuću godina. Više od 20 kaldrmskih, uskih, pripijenih, isprepletenih, uspinjujućih sokaka i prolaza s prodavaonicama, uvučenim dvorištima, krovnim terasama, česmama, arkadama te misterioznim šarenim vratima iza kojih se skrivaju palače te poneki hammam (javno kupalište u koje možete zaći kada se zasitite starih stanica kože), pritišću se oko zidova glavne džamije Al Zaytuna, čiji minaret stršeći nad krovovima medinskih kuća, dominira cijelom četvrti i stoga može poslužiti kao orijentir u slučaju da zalutate u ovome labirintu meteža.

Detaljno izrezbarena potkovasta vrata tipična u islamskoj arhitekturi.

Već prvi sokak medine preplavit će vas šarenilom, mirisima, žamorom trgovaca te gomilom naslagane robe i antikviteta. Medina naizgled možda jest kaotična, no ovdje postoji strogi red. Prodavači svakom novom zorom sokake pune stvarima koje su do uvečer ponovno skupljene i unesene. Sva ona dnevna vreva gasi se s posljednjim zrakama zalazećeg sunca, stoga, medina u spokoju noći više nije ni nalik onoj kakva je bila tijekom dana.

Uspavana medina

Uspavana medina.

Bilo da ste strastveni kolekcionar uspomena ili samo osjećate dužnost prema bližnjima u obliku suvenira, medina je, neovisno o vašim motivima, pravi „zlatni rudnik“. Puna autentičnih rukotvorina – posuđe i figurice od keramike ili bakra, nakit od jantara ili srebra, kožne torbe ili sandale, parfemi, predmeti od maslinovog drveta, ćilimi, tunike i marame, svete knjige, začini, deserti i sl. – dovoljno je bogat izbor da zadovolji svaki pojedinačni ukus. Uz željene, neki od najoriginalnijih suvenira koje možete donijeti kući su: bogato ukrašeno i obojeno keramičko posuđe (a posebice su zanimljive tajine posude u kojima se priprema istoimeno jelo), upadljive špicaste balgha papuče ravnih potplata (ali udobne!), tradicionalne bogato vezene tunike jebba (za muškarce) ili kaftan (za žene), foutas ili tradicionalni hammamski ručnici te možda najprepoznatljivije, tradicionalne crvene vunene kape s crnom kićankom ili chechia, koje krase glave mnogih „djedica“ i čiji su proizvođači osobito cijenjeni zbog procesa izrade koji zahtijeva puno truda kroz rad i ruku i nogu!

Ručno oslikana i obojana zdjela

Važe pravila cjenkanja!

U muslimanskim je zemljama trgovina stoljećima viđena kao najcjenjenije zanimanje, a cjenkanje kao princip trgovanja. I dok je nama ono možda „tlaka“, ili se pak samo sramimo nedostatka vlastitih vještina, pravila su vrlo jednostavna: trik je u tome da nikada ne pristajete na prvu cijenu i predlažete još nižu od one koju biste bili spremni platiti, a ako se pak uživite u svoju novu ulogu, poseban „okidač“ koji spušta cijene jest obmanjivanje prodavača vašim odlaskom. No, imajte na umu da prodavač ipak ima više asa u rukavu od vas, i naposljetku, samo vi možete biti „preveslani“ (osim ako naravno ne ukradete ). I da, za razliku od nekih drugih tržnica, ovdje vas neće vijati i gnjaviti da kupite ono na što ste samo bacili pogled.

Zasitite li se medinske vreve, mir možete potražiti u nacionalnom muzeju Bardo u istoimenoj tuniškoj četvrti, jedne od najvećih riznica povijesti Mediterana te utočište mnoštva arheoloških artefakata kojima pratimo tisućljetnu povijest Tunisa, a među kojima se ističu impresivna djela rimskog kiparstva te veličanstveni mozaici koji krase zidove ove palače. Bardo je, nakon egipatskog, drugi najveći muzej na afričkom kontinentu.

 

Predgrađe od malih autentičnih i kulturno bogatih enklava

Pozdrav iz Sidi bou Saida.

Krenemo li od satnog tornja na glavnom raskružju u smjeru marine, možemo sjesti u vlak TGM (smjer Tunis-Goulette-Marsa) te presjećući Tuniško jezero povesti se do pedgrađa prepunog arheoloških i arhitektonskih bisera. Prva stanica na tom putu četvrt je La Goulette, mali lučki gradić s nizom barova i restorana morske hrane. Sljedeće stanice vode do raštrkanih ruševina druge, rimske Kartage kao podsjetnika na slavnije dane nekadašnjeg impozantnog antičkog grada (nije ih lako sve odjednom obići „na nogama“, stoga unajmite taxi) pa sve do uličica s osebujnim, bijelo okrećenim kućama plavih prozora i vrata, ujedno znak da smo zašli u pitoresknu, brdovitu četvrt Sidi bou Said. Ovaj miran, šarmantan gradić ugniježđen na visokim hridinama koje se izdižu nad tirkiznim morem, popularno je okupljalište umjetnika i kolijevka moderne lokalne umjetnosti. Posljednja stanica obuhvaća modernu shopping četvrt, La Marsa, s promenadom koja se proteže duž pješčane plaže. Nastavimo li hodom, iza nje skriva se još jedna četvrt, predviđena za noćni život, La Gammarth, prepuna noćnih klubova te hotela do kojih inače možete doći samo taksijem. Noćni je život Tunisa posljednjih godina doživio procvat, a ovdašnji klubovi jamče dobru zabavu bez straha od praznih džepova do prvih naznaka zore. Osim navedenih četvrti, duž Tuniškog jezera proteže se divna, suncem okupana šetnica koja vrvi restoranima i barovima te vodi do vodenog parka Carthageland i zabavnog parka DahDah Happy Land, s vožnjama koje će zasigurno, bar one mađe, ostaviti „bez daha“.

Za one otporne na mučnine – DahDah Happy Land zabavni park.

 

Neke od zanimljivijih stanica na mom putovanju kroz zemlju…

Minibusom iz obalnog grada Mahdia na jednopopodnevni izlet u El Djem s drugim najvećim rimskim amfiteatrom na svijetu El Jem. Izgrađen 238. g. Nove ere za spektakle u rimskom stilu, kojima je moglo istovremeno svjedočiti 35 000 gledatelja. Stupanj u kojem je do danas očuvan svjedoči o kvaliteti rimske gradnje i moći Rimskoga carstva.

Amfiteatar iz “ženske perspektive” ili galerije namijenjene ženama.

Busom i preko mora do otoka Djerbe, najpoznatijeg ljetnog odredišta s predivnim pješčanim plažama, ali i arhitekturom – brojne četvrti s bijelim kućama plavih prozora i vrata, nalik onima u Sidi bou Saidu, a među kojima se posebno ističe moderna muzej-četvrt Djerbahood, puna ideja i poruka izraženih kroz uličnu umjetnost. Otok Djerba višetisućljetno je utočište židovske zajednice, a impozantna sinagoga El Ghriba koja se nalazi u samom srcu otoka, jedna je od najstarijih sinagoga u svijetu uopće.

Jedan od stotine živopisnih grafita Djerbahooda.

 

Iz zanimljivog gradića na rubu Sahare Tozeura, karakterističnog po kućama od žutih ciglica, unajmivši džip s pogonom 4×4 pa preko pustinjskih dina do Ong Jmala (u prijevodu: Devin vrat), predivne pustinjske formacije koja oblikom doista podsjeća na devin vrat uključivši i glavu, i s čijeg „tjemena“ pogled oduzima dah; zatim, do ostatka seta filma Zvjezdanih ratova, gdje nemate mnogo toga za raditi, osim jahati deve i potrošiti koji dinar na fotografiju s pustinjskom lisicom te najzad, preko pustinjskih planina do dopadljive oaze Chebika, malog vodenog utočišta obraslog palmama, podno golih stijena iz kojih izviru potočići u obliku vodopada i teku kaskadama neprestano puneći jezerca i opskrbljujući obližnje selo.

Chebika – dašak hlada usred beskrajnog pješčanog prostranstva.

Ostala zanimljiva mjesta: Kairouan (jedan od najvažnijih gradova islamskoga svijeta), Matmata (berberska sela u otvorenim jamama), Bizerte (luka i riblje tržnice), Korbus (vruće slane kupke), Dougga (rimsko arheološko nalazište), Sousse (veličanstvena medina), El Kef (bogata tisućljetna povijest), Sfax (drugi najveći grad Tunisa)…

Djevojčica s trskom na rubu pustinje.

Još par stvari…

 

Ne treba viza, samo „ulaznica“.

Točnije, papirić, koji će vam stjuardesa donijeti tijekom leta, a ispunjava se vašim osobnim informacijama, lokacijom smještaja te svrhom boravka. Uz to, da vas ne bi, jednom kada stignete do šaltera kontrole putničkih dokumenata, poslali na kraj reda jer vam nešto „fali“, valja znati da se isti papirić ispunjava i prije izlaska iz zemlje, a naći ćete ga upravo – ondje!

 

Bez računa se ne računa!

Tunižanski dinar zabranjen je suvenir, odnosno, zatvorena je valuta, što znači da se može kupiti tek pri ulasku u zemlju, ali ga je i zabranjeno iznositi iz iste. Međutim, to pravilo prestaje vrijediti onoga trenutka kada izgubite račun mjenjačnice ili banke, a ostao vam je višak koji ste planirali ponovno zamijeniti. Bez računa nema otkupa pa ćete ga ipak moći zadržati za sebe ili, s obzirom na količinu vremena koje vam preostaje, smisliti drugi način da ga se riješite. U Tunisu još uvijek nije široko prihvaćeno kartično plaćanje, stoga valja dobro procijeniti koliko vam je gotovine potrebno kako bankama ne bi slali bespotrebne donacije svaki puta kada posjetite bankomat.

Bogat asortiman pustinjskih štandova, koji čine i pomalo nezgrapne pustinjske ruže.

 

Arapski vam se jezik čini nemogućom misijom? Pokušajte s francuskim.

Vi možda odlično govorite engleski, no loša je vijest da vam ono u Tunisu i neće biti od velike koristi, dok već poneka riječ iz francuskog može i željezna vrata otvoriti. Da, sve više mladih govori pa i preferira engleski nad francuskim jezikom, no teško da ćete daleko dogurati pokušavajući se na engleskom jeziku sporazumjeti s npr. taxi vozačem; stoga, kako ne bi završili u nekakvoj zabiti ili kružeći po gradu dok vam iznos na taximetru bilježi stabilan rast, potrudite se bar pravilno izgovoriti arapske nazive. Poslovica kaže da od viška glava ne boli pa nije naodmet znati i koju arapsku riječ tunižanskog dijalekta: aslema ili selam (zdravo), bislema (doviđenja), ajšek (hvala) te šwaja (malo) i barša (puno); potonje će vam koristiti posebice prilikom začinjavanja hrane.

 

Ljubav ipak poznaje granice.

Pretjerani „iskazi“ ljubavi na javnim mjestima nisu u skladu s lokalnom kulturom. Stoga, strastvene poljupce i dodire zadržite unutar četiri zida vaše hotelske sobe kako na sebe ne bi bespotrebno navukli bijes lokalnih prolaznika pa i policije!

Uličice Sidi bou Saida vrve likovnom umjetnošću.

 

Kafići isključivo za muškarce.

Dva su tipa kafića u Tunisu, oni za muškarce i žene, i oni samo za muškarce. Iako je Tunis zemlja u kojoj oba spola uživaju barem zakonom zajamčenu ravnopravnost, ono je u svojim člancima očito propustilo spomenuti jednake mogućnosti ispijanja kave za muškarce i žene. Kafenisanje“ je u arapskom svijetu pretežno muška aktivnost, a kafići, tradicionalno gledano, nisu mjesta za žene. Stoga, ako ste muškarac, „dobro po vas“, ako ste pak žena te nekim slučajem bez muške pratnje sjednete u jedan od takvih kafića, možete postati meta nelagodnih pogleda ili čak zadirkivanja, no najvjerojatnije će vas samo odbiti poslužiti ili zamoliti da odete. Šetajući ulicama Tunisa, takve kafiće nije teško razlikovati – dat ću vam znak, obično su to zadimljeni prostori puni muškaraca, nešto nalik našim krčmama, samo bez alkohola.

 

Siša kao nadomjestak za alkohol.

Ono što je alkohol za Balkance, to je šiša za Arape – jedna od osnovnih metoda opuštanja. Izuzev onih pomodnih, u Tunisu gotovo da nema kafića koji ne poslužuje nargilu ili sišu, a o čijem održavanju za svo vrijeme vašeg sjedenja brine konobar. Ako pušenje šiše pak nikako ne može nadomjestiti vašu žeđ za alkoholom, dobra je vijest da se ono može slobodno kupiti u svim većim trgovinskim lancima poput Carrefoura ili Monoprixa. Sloboda u kupovini alkohola ne podrazumijeva i njegovo ispijanje na javnim mjestima. Iako je konzumiranje alkohola među mladima sve popularnije, u većini se kafića alkohol ipak ne poslužuje, osim baš u turističkim zonama te noćnim klubovima.

Što je muškarac bez šiše u kafiću.

 

Crijevo s vodom umjesto toaletnog papira.

Osim u pomodnijim kafićima i restoranima, korištenje toaletnog papira u Tunisu nije uobičajena stvar! Umjesto stalka za toaletni papir, u ondašnjim ćete wc-ima naći pomalo nezgrapna crijeva koja služe za pranje intimnih dijelova nakon obavljanja nužde. Pranje je u islamskom svijetu općenito prihvatljivije od brisanja, a prljav posao obavlja vaša lijeva ruka, dok se desna rukuje s drugima i stavlja hranu u usta. Stoga, kako se ne bi zatekli u nezgodnoj situaciji, valja uz sebe uvijek imati maramice!

 

Umjesto hvatanja WiFija, nabavite lokalnu SIM karticu.

Planirate li duže vrijeme ostati u Tunisu, posebice putujući kroz zemlju, najbolja opcija jest uzeti lokalnu SIM karticu, a koja se po povoljnoj cijeni može kupiti gotovo na svakom kiosku te uz to nadoplatiti neki od dostupnih internet paketa kako biste bilo gdje i bilo kada bili dostupni svojim bližnjima.

Memento na Kartagu.